I još nešto. Roko je u srijedu uspio nadmašiti slavnog oca Darija, legendarnog člana Vatrenih iz “Kluba 100”. Roko je, naime, prve pogotke u HNL-u postigao kad mu je bilo točno 17 godina, sedam mjeseci i 11 dana. Dario Šimić svoj je prvijenac u elitnom hrvatskom nogometnom razredu postigao kad je imao 18 godina i mjesec dana! Dogodilo se to 12. prosinca 1993. godine u 16. kolu sezone 1993./94. i tijekom uvjerljive pobjede tadašnje Croatije nad Pazinkom (10:1), a Dario je bio strijelac prvog pogotka na utakmici.
“Evo, sad znam i za taj podatak, znači tu sam bolji, iako… On je bio obrambeni igrač, a ja napadač, a opet, on je tada igrao u vrlo jakoj momčadi…”, kaže Roko Šimić, koji otkriva da mu je mobitel već dva dana užaren.
“Mobitel zviždi cijelo vrijeme, prijatelji zovu, šalju poruke, čestitaju… Osjećaj je izvanredan, lijepo je zabiti gol na školskom igralištu, kamoli ne u Prvoj ligi. Trudio sam se, u svim prijašnjim utakmicama tražio pogodak, živio za to i sad mi se konačno otvorilo. Kad sam ulazio u igru imao sam dobar osjećaj, na kraju sam zabio, ne jedan, nego dva gola.”.
I to u razmaku od samo dvije minute.
“Izborio sam kazneni udarac i spontano uzeo loptu u ruke. Rekao sam suigračima da se osjećam sigurnim, zabio sam s bijele točke, a onda odmah poslije zabio i poslije udarca s ruba šesnaesterca. Presretan sam, naravno, velika je to stvar za mladog igrača, ali u prvom redu sam zadovoljan uspjehom momčadi. Ova pobjeda nam puno znači u borbi za ostanak, momčad je pomogla meni, a ja sam pomogao momčadi. Najbolje je kad se tako poklopi.”.
Roko stječe dragocjeno iskustvo u vrlo teškim uvjetima za mladog igrača, ali u svakom trenutku na terenu pokazuje odvažan gard kao da u nogama ima 19 prvoligaških sezona, a ne utakmica.
“Nisam imao problema s prilagodbom, tata mi je u tome puno pomogao, njegovi savjeti mi jako puno znače, bez toga bi mi bilo puno teže. To, međutim, ne znači da se opterećujem svojim prezimenom, svi znaju tko je moj tata, ali ja gradim svoju nogometnu priču. Nisam impresioniran, pokušavam biti što čvršći u duelima, bez obzira na to što igram protiv puno starijih igrača. Došli su prvi golovi, vjerujem da sada neću stati na tome, želim napredovati, u svakoj utakmici biti još bolji. Nema euforije, proslavio sam golove, ali već se okrećem idućoj utakmici protiv Gorice. Ciljevi? Pobijediti Goricu i izboriti ostanak u Ligi s Lokomotivom. Vjerujem u povoljan ishod, a siguran sam da ćemo iduće sezone biti puno bolji.”.
Priča o nogometnim uzorima nije odmaknula dalje od obitelji…
“Tata je moj najveći nogometni uzor, a osim tate… Zlatan Ibrahimović! Ne, još ga nisam upoznao, ali vjerujem da će igrati u Milanu još barem tri sezone pa ćemo se negdje susresti na terenu, ha, ha, ha…”.
Na sljedeće pitanje nije ni trebao odgovarati, zar ne? Svejedno… Inter ili Milan?
Milan, naravno!
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
